Predstavljamo ilustratoricu: Bruna Lukšić

Stvaranje knjige je proces u kojem vas od početne jednostanične ideje do kompleksnog organizma koji se pojavi na velikom komadu papira u tiskari, vode želja, intuicija i – partneri. Ovo je kratka “osobna iskaznica” jedne članice tima koja je bila dio avanture zvane “Bitka za Zemlju”.

– Reci nam nekoliko rečenica o svom profesionalnom putu…

 Upisom studija arhitekture (FGAG Split) započima ostatak mog života. Tu sam uspjela spojiti ljubav prema crtanju sa znanjem i radnim navikama stečenim u srednjoj školi (MIOC Split). Tokom studiranja sam dobila prilike raditi s nekoliko profesora u njihovoj praksi i tako obogatiti iskustvo, a nakom diplome sam se zaposlila u jednom tradicionalnom projektantskom birou. Ubrzo nakon, uslijedio je paralelni angažman na matičnom fakultetu kao asistent u nastavi sa studentima, a nakon pet godina staža prelazim u jedan mladi projektantski biro, gdje kao jednog od osnivača upoznajem sadašnjeg supruga Berislava Lukšića. Tu započinje lijepa i bogata suradnja na razvoju njegovih ideja, a dvije godine nakon nastavljam ga pratiti kada započinje sa samostalnom praksom. To je za mene jedna nova priča, vrlo teška i puna odgovornosti, ali u svakom danu se nađe mjesta za optimizam.

Što si najviše voljela u radu sa studentima?

Najviše me veselilo upoznavati te ljude koji su se nalazili na mjestu gdje sam ne tako davno i sama bila, pokušati im objasniti što oni to uopće uče i zašto, nuditi im svo svoje stečeno znanje i iskustvo da bi razvijali svoje ideje i projekte, samokritičnost, radnu etiku i ljubav prema struci. Treba uložiti puno vremena i truda da bi se počele dobivati naznake teško uhvatljivog zadovoljstva. Tu je struka vrlo nezahvalna, ali imala sam sreće upoznati pojedince koji su to uspjeli razumjeti.

Koja ti je najdraža građevina na kojoj si radila?

Najdraža građevina na kojoj sam radila je jedan kafić na splitskoj Zenti. Imala sam rijetku priliku ispratiti svoju ideju od početka do kraja i puno naučiti kroz svakodnevnu komunikaciju sa investitorom i svim angažiranim meštrima na terenu, od prve betonske ploče, preko svake drvene grede, žarulje i stola, pa do zadnjeg jastuka na sjedalici. Drago mi je i što već 5 godina odlično funkcionira i dobro stari.        

Kada bi mogla “ukrasti” autorstvo nekom drugom arhitektu za neku od zgrada, za koju zgradu bi htjela da ispod nje piše tvoje ime?

Osim što mi je životni partner i otac našeg djeteta, moj muž Berislav mi je zasigurno najdraži arhitekt, uzor i inspiracija, a moram istaknuti jednu obiteljsku kuću u Sutivanu na otoku Braču (Kuća Trokut op.a) u kojoj sam imala prilike boraviti par dana.  Nju je smislio prije 10 godina dok je još bio student u sklopu svog diplomskog rada, a u njene prostore sam se doslovno zaljubila i potvrdila neke svoje ideale i razmišljanja.

Što ti je bilo najzabavnije prilikom rada na knjizi?

Najzabavnije mi je bilo čitati tu priču, svježe pečenu iz autorove mašte, i vaditi iz nje scene koje bih mogla nacrtati. Bilo je puno zamišljenih ideja na papiru, ali nažalost nisam ih uspjela sve oživjeti. Najdraža ilustracija mi je ona koja prikazuje mladog šarana koji gleda svoj odraz u starom odbačenom televizoru.

Što ti je bilo najteže prilikom rada na knjizi?

Najteže mi je bilo istražiti i odlučiti na koji način obojati sve ilustracije. Na kraju sam se uspjela odlučiti za djelomično bojanje nježnim vodenim tonovima u skladu sa temom svake ilustracije. Na taj način je došla do izražaja količina iscrtanih linija i detalja, a završni dojam je jednostavan, lagan i neopterećen.

Koju slikovnicu ili knjigu voliš čitati svom djetetu?

Jako sam sretna što je moja majka sačuvala nekoliko slikovnica koje sam voljela kao mala, pa sad i moj jednogodišnji Berto uživa listajući ih. Moram istaknuti slikovnicu “Plava planeta” (Nicoletta Costa, Ratko Zvrko, izdavač: Mladost, 1989), kojom kroz prekrasne detaljne ilustracije vodim dijete kroz priču o našoj planeti, gdje se nalazi, kako je nastala, od čega se sastoji, i najbitnije od svega, kako je pomažemo čuvati. Očuvanje naše planete i briga za prirodu je misao koja ne stari, pa tako igrom slučaja nadopunjuje novu “Bitku za Zemlju”.